Kako način razmišljanja Michaela Jordana čini sjajnog igrača?

 

Michaela Jordana smatraju najvećim košarkašem svih vremena. On je nedvojbeno jedan od najvećih sportaša svih vremena. MJ je četverostruki osvajač zlatne medalje u američkoj košarci, uključujući osvajanje dvije zlatne olimpijske medalje, a dva puta je proglašen sportašem godine američke muške košarke. Zaštitno je lice Nacionalnog košarkaškog saveza više od desetljeća.

 

 

Tada je donio odluku, promjenu karijere. Kako čovjek može, na vrhuncu svog uspjeha, otići od toga? Ne samo da je MJ otišao, nego je učinio i nezamislivo. On riskira svoju sportsku sposobnost da bi igrao bejzbol, sport koji nije igrao od svoje tinejdžerske dobi, znajući da će milijuni ljudi gledati svaki njegov zamah, svaki bacač i svaku loptu.

 

 

Je li to ego? Je li dosadno? Ne, psihološki je. To je njegov način razmišljanja još od srednje škole. Taj mu se mentalitet zapalio u duši nakon što je isključen iz košarkaške reprezentacije.

 

 

 

Da bismo shvatili zašto je učinio sve što je trebalo, pogledajmo mentalitet njegovog rivala Michaela Jordana:

“Mogu prihvatiti neuspjeh, a svatko u nekom trenutku ne uspije. Ali ne mogu prihvatiti da ne pokušavam.”

– Vjerujem da će, dok god se trudite, biti rezultata.

“Promašio sam 9000 udaraca u karijeri. Izgubio sam gotovo 300 mečeva. 26 puta, neuspjeh uvijek iznova. Zato sam uspio.”

 

“Moje gledište je, ako me guraš prema nečemu što doživljavaš kao slabost, onda ću tu slabost pretvoriti u snagu.”

 

“Ako želite uspjeti, bit će prepreka. Susreo sam se s njima; svi su. Ali prepreke vas ne moraju zaustaviti. Ako udarite u zid, nemojte se okrenuti i odustati. Smislite kako popeti se, proći kroz njega ili ga obići.”

Kao što kaže Carol Dweck, autorica knjige Mindset, Jordan je primjer načina razmišljanja o rastu. Gotovo svaki uspješan sportaš koji postigne dugoročni uspjeh ima ovaj način razmišljanja. Kaže da geni određuju startnu liniju, ali naporan rad određuje cilj.

 

 

Neuspjeh je neizbježan kada prijeđete svoje trenutne granice. To rađa rast. Do vrha možete doći i ostati na vrhu samo stalnim usavršavanjem. Pobjeda nije sve što je rast.

 

 

Rezultat napornog rada, a ne genetike

Jordan se možda umorio od košarke. Možda žudi za još jednim izazovom. No, neće riskirati ako ne vjeruje da naporan rad pobjeđuje. MJ nije glup. On misli da će biti uspješan u baseballu samo ako bude uspješan u košarci. Nije toliko tašt da kaže da MJ ne može pogriješiti u bilo čemu što radi. Nikako. MJ vjeruje u ono što vjeruju svi koji razmišljaju o rastu: naporan rad pobjeđuje sve.

 

 

Isto se osjećao i trener John Wooden. Rijetko je raspravljao o pobjedi ili porazu u svojim govorima prije utakmice. Umjesto toga, fokusira se na to da osigura da su njegovi igrači voljni dati 100% i ostaviti sve na terenu.

 

Trener Wooden je mnogo puta rekao da neki od njegovih najponosnijih trenutaka ne dolaze nakon osvajanja nacionalnog prvenstva, već kada njegov talent nije ni blizu toliko visok kao njegovi timovi koji daju sve od sebe i još uvijek zaostaju. Zna da će rezultati doći sve dok se usredotoči na proces. Deset državnih prvenstava kasnije je potvrdilo njegovu teoriju.

 

Način razmišljanja je temeljan. Treneri rijetko govore o psihologiji. Međutim, koliko često smo čuli trenere kako govore da se košarka tiče uma koliko i tijela? Što radimo da vježbamo fizičku komponentu košarke? Usađujemo li našim igračima način razmišljanja o rastu? Ili vičemo na njih i krivimo ih za gubitak? Ako želite stvoriti uspjeh, bolje da počnete pokušavati otkriti glavni uzrok tome.

 

Razumijevanje zašto je MJ promijenio košarku u bejzbol dobar je početak!

 

Kako način razmišljanja Michaela Jordana čini sjajnog igrača?

 

Michaela Jordana smatraju najvećim košarkašem svih vremena. On je nedvojbeno jedan od najvećih sportaša svih vremena. MJ je četverostruki osvajač zlatne medalje u američkoj košarci, uključujući osvajanje dvije zlatne olimpijske medalje, a dva puta je proglašen sportašem godine američke muške košarke. Zaštitno je lice Nacionalnog košarkaškog saveza više od desetljeća.

 

 

Tada je donio odluku, promjenu karijere. Kako čovjek može, na vrhuncu svog uspjeha, otići od toga? Ne samo da je MJ otišao, nego je učinio i nezamislivo. On riskira svoju sportsku sposobnost da bi igrao bejzbol, sport koji nije igrao od svoje tinejdžerske dobi, znajući da će milijuni ljudi gledati svaki njegov zamah, svaki bacač i svaku loptu.

 

 

Je li to ego? Je li dosadno? Ne, psihološki je. To je njegov način razmišljanja još od srednje škole. Taj mu se mentalitet zapalio u duši nakon što je isključen iz košarkaške reprezentacije.

 

 

 

Da bismo shvatili zašto je učinio sve što je trebalo, pogledajmo mentalitet njegovog rivala Michaela Jordana:

“Mogu prihvatiti neuspjeh, a svatko u nekom trenutku ne uspije. Ali ne mogu prihvatiti da ne pokušavam.”

– Vjerujem da će, dok god se trudite, biti rezultata.

“Promašio sam 9000 udaraca u karijeri. Izgubio sam gotovo 300 mečeva. 26 puta, neuspjeh uvijek iznova. Zato sam uspio.”

 

“Moje gledište je, ako me guraš prema nečemu što doživljavaš kao slabost, onda ću tu slabost pretvoriti u snagu.”

 

“Ako želite uspjeti, bit će prepreka. Susreo sam se s njima; svi su. Ali prepreke vas ne moraju zaustaviti. Ako udarite u zid, nemojte se okrenuti i odustati. Smislite kako popeti se, proći kroz njega ili ga obići.”

Kao što kaže Carol Dweck, autorica knjige Mindset, Jordan je primjer načina razmišljanja o rastu. Gotovo svaki uspješan sportaš koji postigne dugoročni uspjeh ima ovaj način razmišljanja. Kaže da geni određuju startnu liniju, ali naporan rad određuje cilj.

 

 

Neuspjeh je neizbježan kada prijeđete svoje trenutne granice. To rađa rast. Do vrha možete doći i ostati na vrhu samo stalnim usavršavanjem. Pobjeda nije sve što je rast.

 

 

Rezultat napornog rada, a ne genetike

Jordan se možda umorio od košarke. Možda žudi za još jednim izazovom. No, neće riskirati ako ne vjeruje da naporan rad pobjeđuje. MJ nije glup. On misli da će biti uspješan u baseballu samo ako bude uspješan u košarci. Nije toliko tašt da kaže da MJ ne može pogriješiti u bilo čemu što radi. Nikako. MJ vjeruje u ono što vjeruju svi koji razmišljaju o rastu: naporan rad pobjeđuje sve.

 

 

Isto se osjećao i trener John Wooden. Rijetko je raspravljao o pobjedi ili porazu u svojim govorima prije utakmice. Umjesto toga, fokusira se na to da osigura da su njegovi igrači voljni dati 100% i ostaviti sve na terenu.

 

Trener Wooden je mnogo puta rekao da neki od njegovih najponosnijih trenutaka ne dolaze nakon osvajanja nacionalnog prvenstva, već kada njegov talent nije ni blizu toliko visok kao njegovi timovi koji daju sve od sebe i još uvijek zaostaju. Zna da će rezultati doći sve dok se usredotoči na proces. Deset državnih prvenstava kasnije je potvrdilo njegovu teoriju.

 

Način razmišljanja je temeljan. Treneri rijetko govore o psihologiji. Međutim, koliko često smo čuli trenere kako govore da se košarka tiče uma koliko i tijela? Što radimo da vježbamo fizičku komponentu košarke? Usađujemo li našim igračima način razmišljanja o rastu? Ili vičemo na njih i krivimo ih za gubitak? Ako želite stvoriti uspjeh, bolje da počnete pokušavati otkriti glavni uzrok tome.

 

Razumijevanje zašto je MJ promijenio košarku u bejzbol dobar je početak!