Kako razmišljanje Majkla Džordana stvara od njega sjajnog igrača?

 

Michael Jordan smatra se najvećim košarkašem svih vremena. On je bez sumnje jedan od najvećih sportista svih vremena. MJ je četverostruki osvajač zlatne medalje u košarci SAD-a, uključujući dvije zlatne olimpijske medalje, a dva puta je proglašen za sportistu godine u muškoj košarci SAD-a. On je zaštitno lice Nacionalnog košarkaškog saveza više od decenije.

 

 

Onda je doneo odluku, promenio karijeru. Kako čovjek, na vrhuncu svog uspjeha, može otići od toga? Ne samo da je MJ otišao, već je učinio i nezamislivo. Rizikuje svoj atletizam da bi igrao bejzbol, sport kojim se nije bavio od tinejdžerskih dana, znajući da će milioni ljudi pratiti svaki njegov zamah, svaki teren i svaku leteću loptu.

 

 

Je li to ego? Da li je dosadno? Ne, psihološki je. To je njegov način razmišljanja još od srednje škole. Taj mentalitet mu je gorio u duši nakon isključenja iz košarkaškog tima.

 

 

 

Da bismo razumeli zašto je uradio sve što je bilo potrebno, pogledajmo mentalitet njegovog rivala Majkla Džordana:

“Mogu prihvatiti neuspjeh, i svi u nekom trenutku ne uspiju. Ali ne mogu prihvatiti da ne pokušam.”

“Vjerujem da će biti rezultata sve dok se trudite.”

“Promašio sam 9.000 šuteva u svojoj karijeri. Izgubio sam skoro 300 mečeva. 26 puta, promašio iznova i iznova. Zato sam i uspio.”

 

“Moje gledište je, ako me gurate ka nečemu što doživljavate kao slabost, onda ću tu slabost pretvoriti u snagu.”

 

“Ako želiš da uspeš, biće prepreka. Ja sam ih upoznao; svi jesu. Ali prepreke ne moraju da te spreče. Ako udariš u zid, ne okreći se i odustaj. Smisli kako da popnite se, prođite ili zaobiđite.”

Kako kaže Carol Dweck, autorica knjige Mindset, Jordan predstavlja primjer načina razmišljanja rasta. Gotovo svaki uspješan sportista koji postiže dugoročne uspjehe ima ovakav način razmišljanja. Kaže da geni određuju startnu liniju, ali naporan rad definiše cilj.

 

 

Neuspjeh je neizbježan kada pređete svoje trenutne granice. Pokreće rast. Možete doći do vrha i ostati na njemu samo kroz kontinuirano poboljšanje. Pobjeda nije sve što je rast.

 

 

Rezultat napornog rada, a ne genetike

Džordan se možda umorio od košarke. Možda žudi za novim izazovom. Međutim, neće riskirati ako ne vjeruje da naporan rad pobjeđuje. MJ nije glup. On misli da će biti uspješan u bejzbolu samo ako je uspješan u košarci. Nije toliko sujetan da kaže da MJ ne može pogriješiti ni u čemu što radi. Ne sve. MJ vjeruje u ono u što vjeruju svi koji razmišljaju o rastu: naporan rad nadmašuje sve.

 

 

Trener John Wooden se osjećao na isti način. U svojim govorima prije utakmice rijetko je razgovarao o pobjedi ili gubitku. Umjesto toga, fokusira se na to da njegovi igrači budu spremni dati 100% i ostaviti sve na terenu.

 

Trener Wooden je mnogo puta rekao da neki od njegovih najponosnijih trenutaka dolaze ne nakon što je osvojio državno prvenstvo, već kada njegov talenat nije ni blizu tako visok kao što njegovi timovi daju sve od sebe i još uvijek zaostaju. On zna da će rezultati doći sve dok se fokusira na proces. Deset državnih prvenstava kasnije je dokazalo njegovu teoriju.

 

Način razmišljanja je fundamentalan. Treneri rijetko razgovaraju o psihologiji. Međutim, koliko često smo čuli od trenera da kažu da je košarka jednako o umu koliko i o tijelu? Šta radimo da vežbamo fizičku komponentu košarke? Da li našim igračima usađujemo način razmišljanja o rastu? Ili da vičemo na njih i krivimo ih za gubitak? Ako želite da postignete uspeh, bolje je da počnete da pokušavate da otkrijete glavni uzrok toga.

 

Razumijevanje zašto je MJ prešao iz košarke u bejzbol je dobar početak!